Upravo je htjela proći pokraj njega. Samo slučajno, zato što nije dragovoljno namah pogledao u stranu, susreli su im se pogledi i razderali velove koji okružuju dvoje nepoznatih, velove uglađene nezainteresiranosti i građanskoga susprezanja da se drugi ne primijete. "Što je? Kako me to gledaš?" Samo časak oklijevanja i lice gubi svoju opsjednutost poslom, svoje brze zatvorene nakane. Otvara se, razotkriva svoju nazočnost, svoju nezaštićenu ozbiljnost i maglovito pitanje, na koje samo duga priča može dati odgovor, pitanje-jezu: "Tko si ti?"
No to dubinsko pitanje ne donosi obavijest o drugome. S nevjericom je upućeno nečemu očitom. Nešto u nama i ne shvaćajući ima moć trenutne spoznaje, zna bez spoznavanja. Apsolutno smo sigurni, ali nigdje inače sigurnost ne sadrži toliko uznemirenosti.
Kao što liječnik kroz oko ispituje skrivene organe, tako onaj prvotni pogled uviđa sve mogućnosti između dva čovjeka.
A zapravo on ju je već duže vrijeme promatrao, postavio sebe u nekakav odnos prema njoj, dok ga ona nije primijetila. S toliko je nježnosti želio okružiti da u njemu uživa, a da ga ne vidi, ne oslovi, a nekmoli dodirne! Onu lijepu letargiju, dok njezina povijest miruje oko njezina tijela, prebiva u nesvjesnom, nije trebalo, nipošto, narušiti. Ta nerazbuđenost, ta javna uspavanost njezina identiteta, njezinih problema i odnosa, stvarala je naime čudan dojam najveće sjetilnosti, i ta je očitovana nezainteresiranost da bude probuđena iz uspavanosti njezina Ja bila istodobno njezin najsnažniji signal. Takvo možda nesvjesno, možda krajnje lukavo okretanje pasivnosti moglo ga je daleko više zdrobiti negoli ikakva druga umilna svjesnost tijela, uobičajeno ljupko odavanje samosvijesti kod naviklih pokreta ruku, kose, bokova.
'Pa ja samo želim znati koliko mi je ona strana iz neposredne blizine'. Ona sfera intimiteta kad pogledi prosjače da im se pruži izvjesnost, već više ne bi bila njegova.
A ona je međutim uvijek mislila: Onaj tko se u jednoj sekundi za tobom okrene, to je onaj pravi. Nije onaj koji se nadugo i naširoko smješta prema tebi. Samo se u propuštenoj sekundi pojavljuje onaj jedini.
Već je htjela proći ne zaustavljajući pogled. Sada, našavši se jedno nasuprot drugomu, gubili su se u toj pojavnosti. Vidjeli su sebe, bili su snažni, plašljivi, nepristupačni i bliski, hladnokrvni i bogobojažljivi, kakvi su sad i u davna vremena, zazorljivi i gramzivi, strani i od iskona znani. Pouzdani i divlji, molbeno-zapovjednički i jedno kao i drugo.
Onda dolaze riječi. I mi s njima. Pogled sadrži još tragove "dubinskoga zračenja" iz iskonskoga i punoću. S riječima počinje priča o izgonu.
Ona neznanka, žena u vratima, koja ima ozbiljan i gotovo ljutit pogled, tek upola dignutih očiju prelazi preko praga, zadržavajući pogled ispod visine očiju muškarca koji joj otvara vrata; dakle ispod morske razine gledanja u nekog, kao televizijski najavljivač koji niže od kamere čita tekst i, mučeći nas, za dlaku promašuje naše oko - iz te nepoznate žene govori u prvi mah kratkotrajno svladan ponos, i lako spuštene glave ona ne govori ništa drugo doli: zapravo ja njega podčinjavam! Budući da moram svladati prag, a ti mi dopuštaš ući, time se već suviše puno moći isprednjačilo eda bi se moglo među nama sve odvijati glatko. Tvoj stav kao nekoga koji me prima, sagiba me samo u času. Taj letimični čin dopuštanja utoliko će sigurnije voditi mojoj pobjedi. Ti ćeš primiti mene samo jedan jedini put!
Prvi je pogled ovdje onaj koji ne vidi, nego se pokazuje. Svijet prije osmijeha, prije pozdrava. Sva je nada u njemu isprepletena s gorkim iskustvom. Mi smo već bili - govori taj pronicljivi pogled - vraćam se. Svaka ozbiljna povijest proishodi iz časa njezine bolne proživljenosti.
Ona sjedi malo raširenih koljena ispod ljetne pamučne haljine cimetaste boje, gricka gornju površinu kažiprsta. Gleda te zato što si ti njezin stranac s pritajenim gnjevom. S gnjevom i mrzlom žudnjom. Ma što ti poduzimao, odsada će poduzimati ona. To u svakom slučaju tvrdi oko. No ono priča cijelu priču što nadolazi. Otuda se u njegovoj hladnoći nazire i kraj, povrijeđenost i bol.
Ah, kakav bljesak munje kad ugledaš! "Pravu" osobu? Velovi je ne samo pokrivaju i omotavaju nego je sva u njima i mi u njoj. I koža i srce su veo. Ono što zamjećujemo nije ništa ogoljeno, nikakva sirova istina. I samo skidanje vela nije ništa drugo do samo jedna iluzija. Munja baca sablasno svjetlo na zemlju ili na neko lice.
A ipak je samo taj drugi onaj koji nas održava. Možemo ga koliko god hoćemo ispuniti i obaviti vlastitom maštom i iluzijama, ali upravo time što od njega primamo tolike reflekse o sebi samima, spoznajemo da je onaj drugi, na posljetku, nedodirljiv, neumilostivljiv. Njegovu apsolutnu naspramnost, njegovu nedvojbenu nazočnost moramo podnositi, ili ga smijemo očekivati, priželjkivati, biti uz njega sigurni. Da bismo se dostojno odnosili prema njegovoj izdvojenosti, čak mu oduzimamo razliku u spolu, pa njega ili nju nazivljemo: onaj drugi. U filozofiji kao i u ljubavi, svodimo bližnjega na jednu jedinu jedinku. Suočenost s njim koliko nam ulijeva povjerenje, toliko je i nedokučiva, ona doživotno stvara učinak monotropije, koja je određivala i kratkotrajnu fazu ponašanja u ranom djetinjstvu: prirodnu potrebu dojenčeta da se orijentira samo prema jednoj i s pomoću jedne osobe; da samo to jedno drugo biće upozna i prepozna, neovisno ima li ono očevo ili majčino lice. To drugo biće, taj drugi, ostaje za nas mogućnost podnošljiva uvježbavanja, ulaženja u odbojnu materiju ostaloga svijeta u kojemu nije naše Ja. U ljubavnom susretu vjerojatno puno manju vrijednost ima zadovoljeno samoljublje negoli opetovano podgrijavanje onoga pogleda iz kojega smo crpili svoje prapovjerenje. Taj drugi jest tu, nedvojbeno pred nama. Neka se njegov ulazak u našu povijest i zbio silom epifanije (Lévinas), ipak ga tek njegovo prebivanje u našoj povijesti čini dostojnim duboke privrženosti. Tek tada i tek u ljubavi spoznajemo što jest još taj drugi: krajnji nositelj slutnje o "sasvim drugom", najmajušniji, nepronalažjivi dio iz one sfere u kojoj on gubi svoj spol, prelazeći u neutrum, kao što gubi svoje ime, svoje lice.
"Sva moja uvjerenja", piše on, "leže skrhana na dnu monotropije. Vidim samo pripadnost jednog drugome; ili ono što nju kida, remeti, ugrožava. Sve: čežnja i spominjanje, odbijanje i podrška, patnja i sreća potječu iz ispunjenja ili manjka takva udvojenja. Zato slavim i do pretjeranosti uzdižem par i mrzim njegovu deformaciju kao blasfemiju, a sasvim posebno njegovo načelno izopačavanje poradi uvredljive i surove činjenice da za većinu ljudi postoji puno više nego samo jedan drugi na svijetu. Za mene postoji samo taj drugi. Preda me je stavljen tako iskonski i radikalno kao pred velikoga Rousseaua izvandruštvena individua.
Na vrhu se mojega ideala vrti, naravski, negirajući apsolut: neplodnost Adama i Eve.
Moja religija ide unatrag samo do časa spoznaje. Njezin je početak prvi grijeh. Moja vjera počinje obmanom Boga. Samo bez rajskoga vrta sam te sreo. Samo u padu, samo u izgonu spoznao sam onaj grčeviti zagrljaj koji mi je oduzeo svaki smisao za ono više, posljednje obećanje. Samo bez rajskoga vrta nanovo ću te vidjeti. Dobro znam da je to neodrživa i apsurdna religija, izvjesno čak i bogohulna zastranjenost koja ide tomu da uzveliča prvi grijeh, jer je tek iz njega, iz neprekidna survavanja izbila svjetlosna iskra jednog para. No ja ipak i prejasno ćutim da su me sreća i kletva pogodile jednom jedinom munjom anateme".
Ovaj je čovjek div intimiteta. Opčinjava, guta onog koji se nađe nasuprot njemu. No patuljak je kad treba govoriti a istodobno ne uzmoći fiksirati nekoga s oba oka. Majstor je razgovora udvoje, ali posve gubi nit, zbunjuje se, zašuti čim je na njega usmjereno više od jednog para očiju. Nema sposobnosti za monolog kao ni za konferansjea. Ništa ga više ne koči nego kad uz razgovor udvoje odjekuje ono što sa svih strana ispunja eter. Govor kao socijalni šum. U javnosti izgovorene riječi s usana onog jedinog zadaju mu bol. Njega onespokojava magija, neograničeni utjecaj i podtijekovi javne subjektivnosti, konformističkog snalaženja koje se osjeti i kod najvećeg osamljenika; govor kojim se on utoliko lakše može "identificirati" ukoliko ga taj jezik zacijelo može sačuvati od toga da spozna tko je on sam. E, pa lako je još gajiti nepovjerenje prema općem brbljanju, ali je vrlo teško naći povjerenja u vlastitu riječ. Intimist nastoji opetovano uspostaviti takvo govorenje. Uvjeren da je govor posve vezan za javnost priječi upoznavanje drugoga ili njegovo opetovano nalaženje. No budući da je malo vjerojatno kako će ljudi promijeniti svoju sklonost nalaženju udvoje i prilagođavanju jedno drugome, preostaje ovdje još puno toga učiniti.
"Bez Ti, ali i bez Ja marširaju uzajamno povezani; oni slijeva koji hoće dokinuti pamćenje i oni zdesna koji ga hoće regulirati, neprijateljstvom razdvojene čete, marširaju u zajedničku provaliju" (Martin Buber, "Načelo dijaloga").
Ljudi govore da bi se uzajamno približiti, privili jedno uz drugo. Ne zna se što vreba u šutnji. U svojoj punovažnoj razmjeni riječi bolje održavaju tišinu između dvoje, nego šutnja u kojoj buja sumnjičavost.
Raspitivati se. Kako si? Odakle dolaziš? Što si doživio? Svaki razgovor počinje zbog ne-znanja. Svatko, čak i onaj najbliži, dolazi tebi iz tuđine. Ugledaš ga i procjenjuješ. Iz razloga obostrane opreznosti postavljaš mu pitanja.
Lijep razgovor želi dokučiti ono što je zajedničko. Traži izvorišta uzajamnoga potkrjepljenja. Načelo uzvratnih riječi, hitrih protuargumenata samo je za sitne duhove poticaj. Velikodušni su u potvrđivanju, suzdržljivi u osporavanju. Razgovor udvoje nije s puno umijeća vođen dijalog. To je otvorena kompozicija bez cilja i nakane. Nošen je (sve dalje) ritmovima, valovljem, poticajima, najneposrednijim odjekom, što sa inače nigdje drugdje ne zbiva u druženju. Šutjeti, slušati, pitati, govoriti. Različne vrste tišine mogu nastati: aktivna šutnja za vrijeme slušanja, ali zajednička šutnja, jedna od najvratolomnijih vježbi koje se mogu izvoditi s onim nasuprot Vama. Obično doživljujemo onu šutnju jednoga pred drugim - povremeno udubljivanje u misli, kratko odsustvo, pauzu zbog zbunjenosti. Tomu usuprot, više se bojimo obostrane šutnje kao nekoga black-holea u ljudskoj sferi. Sve se čestice sumnjičavosti i nesigurnosti mobiliziraju, misli padaju u težište zgusnute nedoumice. A pri tome se možda manje strahuje od okončanja komunikacije negoli od sunovrata u slijepo povjerenje. Istinska bi zajednička šutnja bila vjerojatno jednaka mističnom doživljaju drugoga, bila bi čisto razumijevanje, bez potrebe da mislimo tog drugog, niti da ga se bojimo ili kritiziramo. Znači, uronuti do samoga dna riječi Da koje smo već izrekli okom, osmijehom, iako uz mogući opoziv. Takva tišina dopušta samo još da jedno drugome pogledamo postrance, ali ne i ukrštanje pogleda. To bi uznemiravalo. Pogled više objedinjuje negoli riječ, ali više uzvraća negoli šutnja. Sjedinjena šutnja ne vidi.
To silno pričanje što polako presahnjuje. Pretresli su do kraja i ono što su vidjeli i što im je na duši. Istisnuli su sav dah jezika, potrošili ga. Dah, Bogom dan, ljudski govor, potrošili, ispucali, prorajtali. Nakon prisege riječ je postala zakon. Nakon zakona riječ je postala razgovor. Nakon razgovora riječ je postala komunikacija. Nakon komunikacije riječ je - izbačena iz ljudske zajednice. Bez smisla luta riječ od usta do usta i ostavlja nas u jednom svijetu koji očima ne možemo opozvati. Vječna, jadna lutalico...Nestajemo u izgovorenosti.
'Kad bih je barem mogao neko vrijeme slušati, a da joj ne moram odgovarati. Samo kad ništa ne bi iznosila protiv mene!'
Taj čovjek nije nazočan u svojim stisnutim usnama. Iskoračio je u slušanje. U slobodno i bezgranično slušanje. Udaljen za svjetlosne godine od uzvraćanja. U slušanju se gubi inatljivo samorazumijevanje, a raste usuglašavanje koje jest i svagda može biti neodređeno.
'Kad bi bar rekla tko je, što želi i što ište, što joj je pravo, a što nije i zašto je došla k meni - kad bi bar dovoljno dugo pričala što joj je na srcu (a ta pričuva žalbi opet će se brzo popuniti), kad bi dovoljno dugo izvještavala i objašnjavala, tada s moje strane ne bi padale riječi neslaganja, jer bi to bio njezin govor na koji ne bih imao čime uzvratiti doli poslušnošću'.
"Zašto ništa ne kažeš? Zašto ne odgovaraš? Reci nešto! Hajde, reci nešto!"
'Koji bi ti odgovor mogao više značiti od tihe školjke mojega uha? Slušam te. Priklanjam glavu. Stavljam obje ruke na koljena. Razumiješ li me sada?'
"Zaboravna sam", kaže ona, "zato moram govoriti. Vjerojatno smo već odavna rekli jedno drugome ono što smo imali reći i sada samo čavrljamo. Zaboravila sam jesmo li stigli do nekog razjašnjenja ili nismo".
Njezina bezbrižnost pretvara svako zrcalo u prozor. Nju ne može nikada pogoditi pogled na sebe samu. Radije ću izabrati čisto stablo u kojemu će potražiti sebe-drugu.
Polaziš za onim kod kojega ćutiš da te opazio. Kome si se tako ozbiljno objavio(la). Inače posvuda te nevjerne, površne oči, pucketave iskre ovlaš bačena pogleda. Ali biti zamijećen: ti ćutiš kao blago uzdignuće ono što je već krenulo svojim tijekom kao nezadrživo iscrpljivanje, ispražnjavanje, malaksalost tvoje osobnosti.
"Možeš se u mene pouzdati", rekao je. Veliko obećanje. Riječ pravog značaja. Što slijedi nakon toga, zna se. Studije i inačice otpadništva. Ima li još itko značaj? Ili je svatko samo međučovjek, nešto interaktivno, poradi mnogovrsne isprepletnosti i tisuću obzira relativan - jedan jedini sveobuhvatni razlog za ispriku.
Ona će reći: u tebi nisam našla pouzdanje. Već i moje beznačajno samopovjerenje htio si mi ukrasti. Svatko pada. I samo se dvoje mogu uzajamno držati. A ti si utonuo u mene i opteretio me.
Sve je izgovoreno. Uzmimo poklopac i zatvorimo posudu našega razgovora. Vidjet ćeš, mi ćemo ponovno pridobiti svoju ljepotu.
Botho Strauss
S njemačkog preveo Mario Kopić
Slika Zeit.de
